Prijedor - masovne grobnice

Da Bog da ih stigle suze majki Prijedora, Srebrenice, Višegrada, Foče, Sarajeva....
NEMA NEVINIH DOK POSTOJI PRIJEDOR I SREBRENICA
 
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 18. July 2014. 13:07:06

 

Elmedina MUFTIĆ: U nedjelju će majka Hava Tatarević, svoje šehide u džennetske bašče ispratiti, njih sedmoricu, šest sinova i muža. Njih šestoricu, koje je do jučer u povoje povijala i na svojim ih prsima plemenitim mlijekom bošnjačke majke hranila. Njih šestoricu svojih gazija, na koje je majka Hava bila ponosna. Njih šest svoji "Morića". I svoga muža Muharema, će plemenita Hava pored njihovih evlada da ukopa i posljednjim pogledom da sa dunjaluka isprati, svjesna da će u vječnosti zajedno biti. Allahu na amanet, moji Tatarevići, majka Hava će ih bolnom štunjom na Ahiret predati. Suza majke Have će biti najgora kazna ubicama njenih evlada. Majčinska suza je najteža. 

Juli, nekad mjesec sunca. Juli, nekad mjesec plavetnila. Juli je... Nekad bio, sad se spominjao... Odavno je juli prestao biti juli. Juli je mjesec krvlju bošnjačkom utisnut u klanedaru čovječanstva. Juli je, mjesec genocida. Juli je, mjesec bošnjačkog stradanja. Juli je, mjesec kad Bošnjaci skrušeno u mezar silaze... Juli je, mjesec opomene. Juli je, mjesec kad niko nema pravo da šuti. Juli je, mjesec kad se i šutnjom vrišti. Juli je, kad Bošnjaci ponosno iz pepela ustaju... Juli je, sramota čovječanstva, poraz humanosti. Juli je sinonim za smrt u najgorem obliku.

Još se nije slegla zemlja na kaburovima srebreničkih šehida, čije su kosti pronađene po masovnim grobnicama diljem Bosne. Još se vrisak nije utišao. Još se sram crveni do neba. Suza na licu se nije osušila. Još majčinski uzdah svemir potresa. Jetimska dova na vratima rahmeta kuca… Samo je devet dana prošlo, od kako smo ukopali, njih 175 nevino ubijenih. Stotinu sedamdeset pet tabuta smo u kabure u Potočarima spustili, i dostigli brojku od 6.066 ukopanih. A već u Prijedoru kopamo 284 kabura, da u njih položimo pronađene tjelesne ostatke u genocidu stradalih Bošnjaka Prijedora i Kozarca, ekshumirane iz najveće do sad otkrivene masovne grobnice Tomašica...

Bošnjaci kopaju nove kaburove, njih 284, isti zločinac, Srbin - Crnogorac opasan mržnjom, ista žrtva, Bošnjak, ogrnut merhametom, scenarij isti samo mjesto zločina drugo. Umjesto Srebrenice, Prijedor će u nedjelju da šuti tugom, plače istinom, viče uzdahom, dovi suzama ožalošćenih majki. Potrudio se zlotvor, da nam što više rana otvori. Malo mu bilo, zločina, klanja i užasa. Malo mu bilo majčinskih suza. Malo mu bilo jetimske tuge. Malo mu bio Prijedor. Pa i na Srebrenicu udario. Da im Allah, svaki trag zametne...

U nedjelju će Prijedor biti centar tuge čovječanstva, baš kao sto je 11. jula to bila Srebrenica. U nedjelju će Prijedor biti svjedok istine. Od nedjelje će njih 284 žrtve da opminju i podsjećaju. Od nedjelje će svaki Srbin i Crnogorac da oborenog pogleda hodi zemljom, da se stidi do devetak koljena onoga što su u ime njegovo uradili zločinci. Od nedjelje bi svaka srpsko-crnogorska majka trebala crninu obući i nikad je do života ne skinuti, da tom crninom pokuša okaljan obraz prekriti, jer kakve je zlotvore porodila bolje da nikad zemljom sama nije hodila. 
 

 


Majka Hava Tatarević nakon 22 godine u kabur će spustiti šest sinova i supruga

U nedjelju će majka Hava Tatarević, svoje šehide u džennetske bašče ispratiti, njih sedmoricu, šest sinova i muža. Njih šestoricu, koje je do jučer u povoje povijala i na svojim ih prsima plemenitim mlijekom bošnjačke majke hranila. Njih šestoricu svojih gazija, na koje je majka Hava bila ponosna. Njih šest svoji "Morića". I svoga muža Muharema, će plemenita Hava pored njihovih evlada da ukopa i posljednjim pogledom da sa dunjaluka isprati, svjesna da će u vječnosti zajedno biti. Allahu na amanet, moji Tatarevići, majka Hava će ih bolnom štunjom na Ahiret predati. Suza majke Have će biti najgora kazna ubicama njenih evlada. Majčinska suza je najteža. Ne proklinje majka Hava, ona ne nariče i ne urliče, ona šutnjom dovi, ona skrušeno boluje, jer Bošnjakinja je i u boli dostojanstvena. Umjesto kletve, majka Hava je dovila, od Gospodara tražila da im samo kosti pronađe, i za svoga života dženazu im obavi. I Gospodar joj dovu usliša... Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad i Nihad će leći jedan pored drugog. Šehidi. I babo pored njih. Sedmi. Čitava loza Tatarevića iz sela Zecovi, zamete se u jednom danu. Neka je prokleta srpsko-crnogorska majka, kad ovakve zlotvore na zemlji porodi.

I šestorica Hegića, pet sinova i babo sa njima, su put Dženneta krenuli, insha-Allah, i oni su u jednom danu jer su Bošnjaci, ubijeni. Smetalo im što se zovu; Asuf, Velid, Vehid, Ragib, Vejsil, što su sinovi Abdulaha. Smetalo poganima četničkim što šehadet zbore, pa ih ubiše misleći da će ih bez pomena ostaviti. Ali, neće. Oni su se vratili. Oni su živi. Oni prkose vremenu. Oni ne daju da se zaboravi. Tu su. U Prijedoru. Da od nedjelje, pa do vječnosti će da podsjećaju krvoloke na njihovu krvoločnost. Da im poručuju da nema tako duboke jame u kojoj se istina može zakopati. Da mi kažu, da se može ubiti tijelo, ali da duša živi, posebno duše nevino ubijenih. Da im budu svjedoci do Sudnjeg dana, da su oni zločinački narod, koji se decenijama kupa u krvi Bošnjaka. Da im je zemlja kojom hode natopljena krvlju nevinih ljudi. Vratit će se Tatarevići, Hegići…, da trajno u Prijedoru ostanu, da ih bole, da u njima ona pogana krv zločinačka još više uzavrije ne bi li ih prekinula, pa pocrkali manji nego su se rodili. Vratit će se i njih 12 maloljetnika, među njima i najmlađi trinaestogodišnji Elvis Šarčević, da ih tišinom koja iz njihovih kabura izbija, upitaju. Zašto su im prekinuli djetinjstvo, mladost? Zašto im nisu dali da osjete čari mladelačke ljubavi? Zašto su im oduzeli pravo da budu uspješni mladi ljudi koji će da služe svojoj zemlji? Zašto su na lice njihovih majki umjesto osmijha tugu stavili? Pitat će ih... A zlotvori odgovora neće imati...A najgora su pitanja, na koja nema odgovora... Takva pitanja, razdiru upitanog... Njihovi kaburovi će da budu savjest, ona savjest koja ubija, proganja, mori. Neka se upitaju generacije Srba i Crnogorca koje dolaze i koje će tek doći, kako će živjeti i teret ovakav na svojim leđima nositi? Njihovi mezarovi će da govore umjesto njih, da poručuju… Nema nevinih, dok prstom ne upru u svoje krvoloke. Nema nevinih, dok se ne odreknu zločinaca. Nema pojedinačne odgovornosti, dok se kolektivno šuti, negira i veliča genocid. Nema nevinih dok postoji majka Hava, Naza, Munira, Aiša, Hatidža... Nema nevinih dok ima Srebrenice, Prijedora, Višegrada... Nema nevinih, dok postoje masovne grobnice, još neotkrivene...Nema nevinih dok se ne prizna zločin, genocid...U ovoj krvavoj bosanskoj drami, koja se završila kao tragedija u kojoj su Bošnjaci žrtve, nema nevinih, jer su svi vidjeli, znali, a šutili i pustili...Nema nevinih i nikad ih neće biti. Ovaj krvavi obraz niti jedna voda ne može oprati...
 

(Bošnjaci.net)

Tags: